U osvrtu na dokumentarni film koji prati tegobnu i čudesnu avanturu pozorišnog rada ansambla izmeštenog iz svoje matične zgrade u Prištini u napuštenu kuću u Kosovskoj Mitrovici, odakle se zapućuje na turneje po takozvanim enklavama južno od Ibra, gostujući čak i pred jedinom preostalom srpskom staricom u Uroševcu, Nikoletićeva zapaža da je ovaj film zapravo i priča „o jednom krajnje neobičnom postupku traganja za auditorijumom“.
„Ako ciljna grupa uključuje i žitelje enklava, teatar pakuje pokućstvo i put pod noge, na turneju. Tada scena postaje dvorište kuće, porta crkve, porušeni domovi kulture, a gledaoci šačica srpskih staraca iz Peći, Prizrena, Đakovice, Prištine, Orahovca, Velike Hoče…“, piše Nikoletićeva u tekstu pod naslovom „Publici na noge“.
Autorka teksta zapaža da „Radonjić, kao režiser dokumentarca, nudi čitanje u vidu krupnih planova lica gledalaca. Zaplakanih, zamišljenih, smehom otrgnutih od briga svakodnevice. Teško da bi se i jedan umetnik mogao podičiti većim stepenom interakcije sa publikom, na šta se prirodno reaguje sa još burnijim emocijama“.
Pored publike, drugi glavni junak ove priče i čitavog ovog teatarskog događaja je pre godinu dana smenjeni pa nedavno ponovo imenovani direktor Srpske drame Narodnog pozorišta u Prištini Nenad Todorović, upravnik i umetnik smešten u središte „srpskog i albanskog idiotizma“, kojeg Nikoletićeva precizno označava kao „stožera novog pozorišnog ’ludila’“, i oko čijeg lika i lucidnosti se gradi splet teatarskog i filmskog pripovedanja.
U prikazu ovog dokumentarca Dragana Nikoletić primećuje i kako Radonjić u filmu „prepunom simbola“ svesno i neprikriveno „zauzima stranu“ ali i „ostavlja prostor za drugačije mišljenje, svestan kontraverzi stvarnosti, a na publici je da bira koji će od koncepata da prihvati“.
„Poput teatra o kome priča, i film ’Pozorište iz kutije za cipele’ je na turneji. S tim što su destinacije ovog puta crveni tepisi svetskih festivala dokumentarnog filma, a na ulice blatnjavih kasaba“, navodi se na kraju prikaza.


