Porodica Emini je sklonište pronašla u starom objektu „Ratara“ u Lapljem Selu. Privremeni smeštaj im je omogućio tadašnji direktor Momčilo Trajković. Iako se dovija na sve načine da prehrani 12 gladnih usta, glava porodice Galip kaže da to što zaradi nikada nije dovoljno.
„Ja primam minimalac, a deca socijalnu pomoć. Sakupljam karton i sve što može da se iskoristi, pogledam i šta ima u kontejnerima, šta da radim, moram. Ali to nije dovoljno“, priča Galip.
Da zlo bude veće, nedavno mu je poginuo sin koji je za sobom ostavio suprugu i šestoro dece. Kako bi im obezbedio kakav-takav krov nad glavom, Gaip je za snahu i unuke napravio baraku od kartona i dasaka.
„Bedno živimo. Napravio sam baraku kako sam znao i umeo. Deca se plaše kada duva vetar, zato što može da je sruši“, kaže Galip.
Spremanje obroka za mnogo ukućana i briga o higijeni u ovakvim uslovima teški su zadaci ženskog dela porodice.
„Trudim se, ali dosta je teško. Deca traže da jedu, da se okupaju, kupatilo nema, peremo i kupamo se u koritu“, kazala je Zepa Emini.
Uprkos svemu, Eminijevi ne nameravaju da se isele sa Kosova. Kažu da bi im, ipak, svaka pomoć dobrodošla.
„Potrebna nam je kuća, mi živimo u štali. Ako neko može da nam pomogne hvala, a ako ne može, onda nam ne ostaje ništa drugo nego da živimo u bedi“, dodaje Zepa.
Na sednici SO Gračanica nedavno je pokrenuta inicijativa za pomoć ovim ljudima. Dok ih opštinska komisija ne obiđe i potom razmotri mogućnost pružanja pomoći, srećniji deo porodice Emini će nastaviti da živi u štali.


