Srpski deo Orahovaca je izolovana, gotovo getoizirana sredina bez izvesne perspektive i budućnosti. U ovom mestu u Metohiji rađanje, život i smrt ljudi, već 8 godina za redom odvijaju se na prostoru od nekoliko stotina metara. Okruženi bodljikavom žicom koja se na prilazima srpskom delu grada u slučaju opasnosti može vrlo brzo razvući preko ulice stanovnici ovog mesta jednom nedeljno uz organizovanu pratnju odlaze do Mitrovice, a samo jednom u dve nedelje do Gračanice. Dvadesetdevetogodišnja Dušica Grković je majka troje dece. Njen najstariji sin je rođen početkom bombardovanja, a druga dva zbog nemogućnosti izlaska iz enklave u albanskoj bolnici. Malog Lazara je Dušica rodila pod prismotrom policajca. Pet godina nakon toga iako se sve dobro završilo Dušica nema reči kojima bi opisala šta je sve prolazilo kroz njenu glavu I o čemu je sve razmišljala dok je porođaj trajao. Iako sestre nisu pričale srpski Dušica danas za njih ima samo reči hvale. Ipak napominje da svi ljudi nisu isti i da su oni ovde doživeli mnogo toga lošeg, zbog čega su svakodnevno uznemireni i uplaseni. „Svakodnevno u strahu. Deca su mi stalno uplašena. Pogotovo stariji, pa on nikada ništa dobro nije video. Rođen je u vreme bombardovanja. Čak i kad odemo u Srbiju kod rodbine, ima devet godina, on se ne odvaja od nas. Ne ume da se igra sa decom. Sve su to posledice vremena u kome živimo. Ne samo deca i mi smo stalno u strahu. Jedan pucanj se čuje i svi izletimo iz kuća. Sa svih strana se čuje Gde su deca! Gde su deca! Mnogo je teško“, zaključuje ona. Od 5 hiljda, koliko ih je bilo pre dolaska međunarodne zajednice u Orahovcu danas živi oko 450 Srba. Neki od njih su u svom rodnom mestu raseljena lica, jer im je porušeno ili zapaljeno više od 250 kuća. I pored teškog života, loše bezbednosti i neperspektive Matić Živko kaže da je za njih važno da su oni tu i da više niko ne ode iz Orahovca. Jer kaže kada su na okupu sve je lakše. „Mi ovde ne živimo, nego samo preživljavamo. Ostali smo ovde, nedostaje nam mnogo toga. Nemamo elementarne uslove za život. Å to je najvažnije nemamo slobodu kretanja, ostali smo bez posla, niti imamo mogućnosti da se uopšte nečim bavimo. Jedino što imamo i što nas drži u životu je nada, nada da će biti bolje sutra i da ćemo mi to dočekati, ovde, a ne na nekom drugom mestu. Uvek napeti, uvek pratimo šta se zbiva, šta će ko od političara da kaže, da nas malo obraduje ili da nam jednom izjavom sruši sve…Nikada nismo u potpunosti opušteni. Imam troje dece i brinem se za njih, “ kaže Matić. Slavoljub Grković kaže da je mnogo problema, ali je najveći nemogućnost kretanja i nemogućnost za zaposljenje. „Nema šta novo o životu u Orahovcu da se kaže, što već mnogo puta nije rečeno. Sve je isto, i dalje smo zatvoreni i dalje se nikud ne krećemo. Ono što je možda i najgore je to što smo se silom prilika navikli na to. Å kola u koju mi deca idu je na dvadeset metara odavde, odmah preko puta. To je jedino mesto do kog moja deca sama idu. Do škole i nazad, to im je sve. Za mlade ovde nema života. Ko hoće da se školuje mora da ode dalje. Onaj ko završi ovde ne može posao da nađe, pa se i ne vraća. Teško je, mnogo je teško. “ U proteklih osam godina u opštini Orahovac ubijeno je 18 Srba, 60 je povređeno, 66 kidnapovano.
NAJNOVIJE VESTI
Carina zaplenila falsifikovane patike vredne 200.000 evra
1 min čitanja IZVOR: Radio Kim
Kosovska policija i tužilaštvo poziva sve da prijave sve oblike mešanja u izborni proces
1 min čitanja IZVOR: Radio Kim

