Аутор: Zorica Vorgučić

Razgovaralo se te davne 2010. u restoranu „Ćao” nadomak Prištine. Sastala su se dva direktora jednog pozorišta – jedan u gradu, drugi u getu, jedan izbeglica sa radnim knjižicama u kutiji cipela, drugi u zgradi u centru Prištine,  jedan igra u srušenim domovima kulture i traži publiku, drugi urban sa rešenim statusom. U razgovoru se dogodila eksplozija razumevanja, a Jeton Neziraj, mladi reditelj, pisac i direktor rodom iz Кačanika, otvorio je široka vrata na srpskim pozorištima i javnom životu.

Read More

Razgovaralo se te davne 2010. u restoranu „Ćao” nadomak Prištine. Sastala su se dva direktora jednog pozorišta – jedan u gradu, drugi u getu, jedan izbeglica sa radnim knjižicama u kutiji cipela, drugi u zgradi u centru Prištine,  jedan igra u srušenim domovima kulture i traži publiku, drugi urban sa rešenim statusom. U razgovoru se dogodila eksplozija razumevanja, a Jeton Neziraj, mladi reditelj, pisac i direktor rodom iz Кačanika, otvorio je široka vrata na srpskim pozorištima i javnom životu.

Read More

Razgovaralo se te davne 2010. u restoranu „Ćao” nadomak Prištine. Sastala su se dva direktora jednog pozorišta – jedan u gradu, drugi u getu, jedan izbeglica sa radnim knjižicama u kutiji cipela, drugi u zgradi u centru Prištine,  jedan igra u srušenim domovima kulture i traži publiku, drugi urban sa rešenim statusom. U razgovoru se dogodila eksplozija razumevanja, a Jeton Neziraj, mladi reditelj, pisac i direktor rodom iz Кačanika, otvorio je široka vrata na srpskim pozorištima i javnom životu.

Read More