Na kući Vladimira Mitrovića vidna su oštećenja na prozoru i fasadi. Međutim, članove ove porodice više brine kakva će im budućnost biti u selu, nego materijalna šteta koja je pričinjena na kući.
Mitrovići su i ranijih godina imali neprijatnosti. Još uvek pamte napade staklenim flašama. Sve to doživljavaju kao zastrašivanje i poruku da prodaju i napuste svoje imanje.
„To je pritisak da napustimo imanje. Ovo je atraktivno mesto, ali nije bilo konkretnih kupaca. Verujem da je neko u svojoj glavi zamislio da će na ovaj način to (imanje) da uzme ako izvrši pritisak“, kaže Brankica Mitrović.
„Posle ovoga što se desilo čovek može da pomisli – kada bi sad naišao kupac rekao bih: ma daj šta daš, samo da se sklonim od ovog stresa. Međutim, ovo je moja dedovina. Kad bolje razmislim, teško da bih prodao“, kaže Radomir Mitrović.
Slično razmišlja i komšija preko puta, Nebojša Jovanović, čije je imanje bilo nekoliko puta na meti napada, a on privođen kada je pokušao da zaustavi uzurpaciju svog zemljišta.
„Ja nemam kuda da idem, a i vaspitan sam tako da ostanem da živim na ovom kosovskom podneblju. Nije nam lako, mi smo više puta kamenovani, palili su nam po dvorištu, a sinoćnji čin nas je dosta uznemirio“, kaže Nebojša.
Stojadin Milić kaže da ne može da utiče na svoje potomke da ostanu u Bresju, ali on ne namerava da ode.
„Ja hoću da živim ovde dok sam živ, ali ne znam da li će i moja deca. Sutra će možda da prodaju, na to ne mogu da utičem i da ih zadržim ovde“, konstatuje sused Mitrovića.
Od 280 srpskih porodica koliko je živelo u Bresju do 1999. godine, danas ih ima oko 50.