Sveti Georgije, Đorđe, odnosno Đurađ, kako se još naziva, bio je borac za hrišćanstvo, koji je propovedao novozavetnu veru. Odbio je poslušnost caru Dioklecijanu, izjavivši da se ne plaši da umre za svoju veru, pa je i pogubljen 303. godine.
Po želji svetitelja, njegove mošti prenete su iz Nikomidije u grad Lidu Palestinsku u vreme cara Konstantina.
Prema predanju, nema broja čudima koja su se dešavala na grobu svetog Georgija, kao ni njegovim javljanjima u snu i na javi mnogima, koji ga spominju i traže njegovu pomoć do dana današnjeg.
U našem narodu svetac se slavi dva puta godišnje. Oni koji slave današnji Đurđic, za slavsku ikonu uzimaju ikonu na kojoj svetac stoji, sa mačem ili kopljem u desnoj ruci. Oni koji slave Đurđevdan, 6. maja po novom kalendaru, na dan smrti svetitelja, za slavsku ikonu koriste onu na kojoj je Sveti Đorđe prikazan na konju kako probada aždaju.
Đurđic je slava ili preslava mnogih porodica i mesta.
Ovim praznikom počinju i Vučji dani ili Mratinci, koji traju do Mratindana, 24. novembra.
Po običajnom kalendaru, u tom periodu, ništa se ne daje iz kuće, žene ne rade ručne radove, obućari i krojači odmaraju. Ne ide se u lov na vukove.
Ako su Mratinci magloviti, zima će biti promenljiva, ako je vedro, zima će biti ljuta.
Prema narodnom verovanju zima dolazi sa Đurđicem, a odlazi sa Đurđevdanom.
