Ovde, pred Gračanicom, primiti Zlatni krst Cara Lazara jeste nešto što mora da uzbudi i možda će me to omesti da u ovom kratkom obraćanju kažem i ono što sam želeo. Nagradu sam dobio i za još jedan roman “Ruski konzul”, roman o Kosovu. Mada je jedno sigurno, da nema pisca na svetu, da ni Fjodor Dostojevsjki ne bi mogao napisati roman o Kosovu, jer Kosovo niko ne može do kraja opisati. Može ga osetiti, ali sve ono što se oseća ne može se jezikom, jer je siromašniji, izraziti. Uz ovu nagradu videli ste ide i 90 hiljada dinara. Hvala, ali ja ovo odmah poklanjam obdaništu ‘Đurđevak’ iz Gračanice. Da sam samo pisac lako bi mi bilo, ali ja gledam vaša lica i normalno je da sa njih čitam da vi večeras od mene ne očekujete da vam čitam odlomke iz svojih knjiga, da vam pričam o estetici, jer vi se borite za opstanak, za goli opstanak na svojoj zemlji i mi se u Srbiji borimo za opstanak da kao narod spasimo državu koja nam je potonula.
Ja ovde večeras govorim i kao ministar spoljnih poslova i na sve vaše i naše muke mogu vam reći da nema, budite sigurni, u Beogradu ni jedne političke, srpske ruke koja će ikada potpisati dokument o nezavisnom Kosovu. Ono za šta se maksimalno borim zajedno sa mojim prijateljima iz Vlade Srbije i celokupnim državnim rukovodstvom jeste da se u saradnji sa velikim svetom, od koga više niko nikada ne sme praviti neprijatelja, izborimo da odbranimo prava Srba na Kosovu i Metohiji. A to znači da sve porušeno, od kuća do crkava i manastira, bude obnovljeno, da se svi prognani i iseljeni vrate na Kosovo i Metohiju, da se vlast na Kosovu i Metohiji uredi po načelima moderne Evrope, da glavna vlast bude tamo gde je čovek koji plaća porez i koji radi a to se zove decentralizacija vlasti, ali tako da srpski narod na Kosovu i Metohiji bude u prilici da tamo gde je većina ima svoju lokalnu samoupravu, vlast po svojim opštinama, da se poštuje vrhunsko načelo savremenoga sveta i to će albanski prijatelji razumeti, da je položaj svake manjine ogledalo u kojem se najbolje vidi lice većine. Ako manjina strada, ako se ona progoni, a na Kosovu i Metohiji Srbi su u poziciji manjine, onda su to kraste na licu većine i ako i u ostalom delu Srbije manjina biva progonjena, onda je to krasta na licu srpske većine.
Drugo veliko načelo za koje se borimo i za koje ćemo se izboriti je to da održimo sačuvamo zaštititmo sadašnje ime naše državne granice sa Mekedonijom i Albanijom. Ta se granica ne može pomerati, niti preimenovati. Ona se zove onako kako se zove: granica Srbije i Makedonije i granica Srbije i Albanije.
Mi smo sprečeni da sutra na osnovu ovih principa i sa Međunarodnom Konatakt grupom i SB UN i sa svim našim susedima i prijateljima Albancima potpišemo sporazum po kojem će ova granica biti baš onakva kakva je recimo između Francuske i Nemačke ili kakva je između Austrije i Italije.
Neka postoji na mapi, neka postoji u dokumentima, a ne mora da postoji u životu. Ko hoće najbolje veze sa Srbijom, moraju mu se zagrarantovati. Ovo su principi i verujte nas samo malo deli od toga da možemo saopštiti da smo uspeli. Ovo su načela moderene Evrope, ovo su načela savremenoga sveta. Ali, nešto drugo mi moramo da učinimo, da pomerimo temelje srpske državne misli, srpske državne kuće iz peska, da se temelji države i nacije ukopaju tamo gde su bili pre 45. godine, da budemo ono što smo bili dok nisu došli oni koji su silom i Boga proterali iz Srbije.