Dvadeset i četvrti septembar ostaće urezan u sećanja Banjštana kao mnogo strašniji, prema njihovim rečima, od samog bombardovanja.
Novembarsko jutro u Banjskoj – sunčano, ali prohladno. Svedoci toga – da se pre dva meseca odigravalo nešto čitavoj javnosti nezamislivo – na prvom mestu su meštani, ali i zatvoreni banjski kompleks, vratnica manastira, kao i policajci na ulici.
Novinarskih ekipa sada je sve manje, kao i spremnost meštana da govore o onome što su doživeli. Zato razgovaraju samo sa onima u koje imaju poverenja, pod uslovima anonimnosti, ali i bez odgovora na pojedina pitanja.
Razloga za strah je, veruju – mnogo.
“Ja toliko volim moju Banjsku. Prirodu, meštane… Do sada je to bio lep osećaj kada kažeš da živiš ovde. Počelo je sve da se razvija, turizam. Imao si neku volju za život i rad, za budućnost. Sad se u vazduhu oseća neki strah, nesigurnost. Banja ne radi, hotel takođe. Ne znamo zbog čega i generalno ne znamo ni šta se desilo. Kao da si u nekom obruču. Gledaš šta se dešava. Koga su i gde uhapsili. Nevine ljude. Sada, kada prelazim Rudnicu, uvek gledam da neko nije iza mene. Neko može da me slika i ko zna šta da mi postavi. Strah i trepet. Ništa se na dobro nije promenilo i nada za budućnost teško da postoji” – kazala je jedna od sagovornica Alternative.
Ali, nisu samo meštani Banjske oni koji su u “obruču” nedostatka informacija.
Takav je slučaj i sa širom javnosti, uključujući i novinare. Dug je spisak pitanja, ali samo retoričkih, jer su suštinski odgovori izostali sa svih strana.
Ono što Banjštani sa sigurnošću znaju jeste šta su iskusili.
Tog 24. septembra, novinari su prve zvanične informacije dobili u vidu saopštenja koje nije moglo ni približno da opiše ono što se događalo. Novinarske ekipe su jasno mogle da čuju i rafale i detonacije i to na nekoliko kilometara od Banjske, na blokadam puteva ka ovom mestu.
To je ono što su sami Banjštani slušali iz neposredne blizine u svojim kućama.
“Spavala sam i u jednom trenutku me je probudila detonacija. Bar mi se tako učinilo, pošto su roletne bile spuštene. Onda sam čula pucnjavu, rafale. Nisam znala šta se događa, ništa nisam mogla da vidim, samo da čujem“, objašnjava dalje sagovornica.
“Počelo je oko pola tri, noću, i trajalo do 14:30 popodne. Strašan je osećaj… Ne znaš šta ćeš sa sobom, u grču si. Ne znaš gde ćeš. Bila sam sama. Dve noći sam spavala na podu, između zida i kreveta. Mislila sam da ću tako da se zaštitim od metka, ako zaluta, ili od stakla ako se prozori polome, da se ne isečem” – dodaje.
Brda ječe od detonacije
I druga svedočanstva su slična.
„Pucnjava je počela noću… Ustali smo da vidimo i otvorili prozore. Kada smo čuli detonacije, zatvorili smo ih i legli na pod. Strašno je koga tako nešto zadesi. Katastrofa. Ne znaš o čemu se radi. Samo čuješ silnu borbu, pucnjavu, rafale i odsjaj kada nešto pukne. Brda ječe od detonacija. Strašno da ne može strašnije da bude!” – kaže druga sagovornica koja je želela da ostane anonimna.
Da je sve ono što se dogodilo 24. septembra bilo podjednako neočekivano i zastrašujuće za meštane svedoči još jedna sagovornica ovog portala.
Kada je sukob počeo, prvo je pomislila da se radi o vatrometu iz banjskog restorana.
“Kako se nije smirivalo, shvatili smo da se nešto događa. Osećaj je bio strašan. Nismo znali ko puca, niti šta se dešava. Znali smo samo da nema mrdanja. Sve vreme si u kući i čekaš kada će metak da prođe. U tom trenutku nisam želela da razmišljam da će nešto loše da nam se desi. Mislila sam, deca su tu pored mene, majka sam, zaštitiću ih. Muž mi je tek kasnije rekao da je hteo da izađe napolje. Ako mora da pogine, da bar deca ne gledaju kako ga ubijaju u kući. Tek kada je prošlo nekoliko dana, sve me je stiglo. Muž i ja sedimo sami. Ćuti on, ćutim ja. Odjednom mi kreću suze i kroz glavu mi prolaze slike užasa šta je moglo da se desi, a hvala Gospodu Bogu, nije!“
Strah i budućnost
Kroz sve razgovore koje su novinari portala Alternativa imali sa meštanima Banjske reč strah dominira njihovim osećanjima. Tog septembarskog jutra strahovalo se od pucnjave, oružja, detonacija, nedostatka informacija… Osim straha od nepoznatog, meštani sada osećaju nepoverenje prema svemu i svakome.
“Strah da se opet nešto ne desi. Sve mislim lupaće mi neko na vrata”, kaže sagovornica.
“Nemam ništa skriveno, ali opet ti nije svejedno. Drugačija je sad ovo priča. Nije svejedno kad vidiš policiju, vidiš uniforme i od svega im vidiš samo oči. Gledaš ih kroz prozor dok se non-stop šetaju. Ne znaš, kad dođeš kući, da možda opet nešto nije u redu. Da nije opet neko hapšenje. Od toga me je najviše strah – sad hapse više nego pre“, dodaje.
Broj pripadnika policije u samoj Banjskoj je drastično smanjen. Po završetku sukoba, izvršeni su pretresi kuća, terena.
Jedna od sagovornica svedoči da su pripadnici policije tokom pretresa bili korektni, da su same pripadnike policije do sada upoznali, te da nemaju problema sa njima.
Priznaje, sa druge strane, da “sam osećaj prisustva naoružane osobe izaziva nelagodnost”.
“To nema veze sa nacionalnošću. I da su uniformisani Srbi tu, umesto Albanaca, ne bi bilo prijatno” – kaže.
„Želim da moja deca rastu ovde. Bilo je strašno, ali mora se dalje. Živeli smo sa Albancima ranije, živećemo opet. Kada su ljudi razumni, svaki problem se reši. Kad-tad“ – dodaje.
Mračni obrisi septembarskog jutra i dalje nisu isčezli u Banjskoj, i na samom severu Kosova, piše Alternativna.
Nešto od sećanja na 24. septembar odneće Banjska reka, a neka će ostati duboko urezana kao svedočanstvo o životu na severu Kosova.