“Prvo”, kazala je ona, “razlog je što su se iscrtale neke druge granice kada je u pitanju raspad stare Jugoslavije. Iscrtavanjem tih novih granica krenulo se u jednu politiku koja je prvo ugrozila jezik. Kaže se da svi ratovi upravo počinju u jeziku. Jezik jeste nacionalno i svako drugo određenje jednoga naroda i samim tim što je došlo do iscrtavanja novih granica, novih država, srpski jezik je i te kako ugrožen i to u sredinama ovih novonastalih država, gde je srpski narod bilo koje konfesije i bilo koje veroispovesti, govorio srpskim jezikom”.
“Jezička politika je krenula u drugom pravcu i meni je jako žao što je došlo do lingvistički neutemeljenog imenovanja novih jezika, kao što je ’bosanski’ ili ’crnogorski’, tako da je srpski jezik sada na prvom vidljivom planu i te kako ugrožen u samom imenovanju”, rekla je za Radio Mitrovica sever prof. dr Valentina Pitulić.
Navodeći primer bugarskog policajca u Prištini koji je prolazio ulicom, a koji je ubijen zato što je bugarski jezik zaličio na srpski, prof. Pitulić je rekla da je na samoj teritoriji Kosova i Metohije, naročito posle 1999.godine nestajalo natpisa na srpskom jeziku, nestajalo je natpisa na ćiriličnom pismu. Jezik je mogao da bude lična karta i identifikacija onog ko je prolazio ulicom i progovorio na srpskom jeziku, on je mogao da postrada.
“Na Kosovu i Metohiji postoji mnogo problema kada je u pitanju srpski jezik, to je zatiranje srpskoj jezika, pre svega naših sjajnih dijalekata, iselila su se čitava sela koja su baštinila taj stari dijalekat koji je bio obeležje jednog teritorijalnog prostora”, kazala je ona.
Srpski jezik ugrožen u selu, ali i u gradu
Kao dobar poznavalac Metohije, prof. Pitulić je navela jedan primer iz Prizrena i dodala da kada tamo nekome kažete: “Vi dobro govorite srpski”, on vam odgovori: “Da, dobro govorim bošnjački”, što je, prema njoj, zatiranje imenovanja srpskog jezika.
“Na mnogim prostorima gde su Srbi živeli je nastala neka tendencija to preimenovanja jezika koje umanjuje lingvističko utemeljenje srpskog jezika jer sve počinje u nauci, u ovom slučaju lingvistici, i tu se završava. Tako da mislim da je na Kosovu i Metohiji i te kako ugrožen srpski jezik, ali smo i mi krivi. Tamo gde bismo trebali da ga čuvamo mi to ne činimo (na primer, najviše natpisa je kod nas na latinici), iako ima svetlih primera. Zašto bismo pored naše lepe ćirilice koristili drugo pismo. Od nas zavisi koliko ćemo da uronimo u tu maternju melodiju jezika o kojoj je dosta govorio Momčilo Nastasijević i kroz tu maternju melodiju jezika uronimo u vekove iza nas, gde smo se mi zaista sačuvali čuvajući naš jezik”, rekla je prof. Pitulić.
Pitali smo sagovornicu koliko smo svesni da je jezik jednog naroda deo njegovog identiteta i da li smo svesni značaja njegovog očuvanja ili pribegavamo modernizaciji svega, pa i jezika gubeći tako svoje ja i svoj identitet.
“Prilike i neprilike u kojima smo se našli su uticale na to da nove generacije budu pomalo izopštene iz tradicionalne kulture koju su imali u svojoj porodici. Svest, utemeljenje i samosvest jednoga naroda se, zapravo, krije u jeziku i u našoj obredno-običajnoj praksi. Mi smo vekovima pod Turcima opstali upravo čuvajući obrede i običaje, staru tradiciju, koja je u tim teškim vremenima bila stub opstanka”, odgovorila je dr Pitulić.
“Mislim da treba poraditi na tome da mladi ljudi ne trče previše za onim što nas raskorenjuje, da ne trče za površnim odnosima u društvu, porodici, na poslu, koji su došli sa strane. Nama se čini da nam je sve tuđe bolje, da je ovo deplasirano, da je ono demode, da je to relikt nekih arhaičnih, prevaziđenih vremena… Ne mislim da je tako, mislim da bi svaki Srbin trebalo da u svom nacionalnom kodu čuva ono što su nam preci ostavili, a ostavili su nam naše lepe običaje. Nažalost, sve više prihvatamo ono što je navodno moderno, izopštavajući i porodicu i tradiciju. Ja sam ipak ponosna što na Kosovu ima svetlih primera očuvanja običaja, a običaji su naše poslednje gospodstvo i pečat našeg nacionalnog identiteta. Kada nije tako, onda vlada površnost, praznina, nema onog kontakta koji imaju ukućani unutar jedne porodice”, navela je ona.
Problem izopštavanja svog, ličnog i prisnog je sociološki, smatra prof. dr Valentina Pitulić. Maternji jezik, prvi jezik majčinski, sama reč kaže, to nas određuje i tu treba poraditi da se ne stidimo onoga što jesmo.
“Koristi se manje reči nego što naš jezik baštini”
“Nastala je devalvacija reči, isto kao i devalvacija osećanja, devalvacija konatakata. Naša deca sve kasnije kreću da govore. Mobilni telefon i internet jeste blagodet i prednost jednog vremena, ali deca se sa svega godinu-dve igraju telefonima, pa često pre nauče engleski nego srpski jezik. Često i logopedi u saradnji sa roditeljima kasnije imaju problema. Sve je manje reči u upotrebi, sve manje je razgovora, susreta, a čovek se sa čovekom susretne i poveže preko jezika”, smatra Pitulić.
“Opasnost koja je određena zakonom je jezička rodna ravnopravnost. Učestvovala sam na nekoliko naučnih skupova povodom toga, pokušavali smo na sve moguće načine da se izborimo da to ne zaživi. Odbor za standardizaciju srpskog jezika je odbio nasilje nad jezikom preko, tz. rodne ravnopravnosti. Takođe, odbor Matice srpske je uz upozorenje odbio uvođenje u zakona o rodnoj ravnopravnosti, smatrajući da je to nasilje nad jezikom. U zemljama EU je usvajanje takvih zakona samo na nivou preporuke. Hrvati, recimo, to nisu usvojili, a mi jesmo”, podaci su iz istraživanja nekih mojih kolega iz Matice srpske, a među njima je i Isidora Bjelaković. Dakle, to je standardni srpski jezik koji je normiran, sve što prođe kroz matični odbor a normirano je, to moramo da poštujemo. Ovaj globalistički pokušaj nasilja nad jezikom nije normiran. Dakle, vi kao prezenter(spiker) niste u obavezi da koristite rogobatno izmenjen jezik zarad rodne ravnopravnosti”, rekla je ona.
Prof. dr Valentina Pitulić se založila da se “ne koriste rogobatni izrazi i poštuju norme ili standardi”, navodeći primer i pitanje koje je postavila na jednom skupu: “Kako se zove muškarac koji kosi? Kosač. A žena koja kosi? Kosačica? Ne može, tu reč već imamo u srpskom jeziku sa potpuno drugim značenjem”, objasnila je ona jezičku nedoumicu.