Nema preciznih podataka kada se selo podelilo, ali se to zasigurno dogodilo pre potpadanja pod otomansku vlast. U popisu Vuka Brankovića iz 1455. godine već se pominje „Dolnja“ Gušterica, selo koje je tada brojalo 53 kuće i dve udovice: Vladislavu i Oliveru.
U fermanu sultana Mahmuda I (1729-1730) se takođe pominju žitelji ovoga sela – Srbi koji gaje sokolove i svake ih godine odnose u Carigrad. Zbog pomenute „usluge sultanu“ uživali su poreske olakšice.
Miloš S. Milojević u svom putopisu sačinjenom u periodu 1871-1877. godine pominje ukupno 70 domova nastanjenih Srbima. Nekoliko decenija kasnije, konzul Branislav Nušić u svojim preciznim izveštajima beleži da je Donja Gušterica 1902. godine brojala 72 kuće u kojima su ukupno živela 554 žitelja: 291 muški i 263 ženska.
Crkva u Donjoj Gušterici i kosovski dodatak
„U nedelju 28. avgusta 1905. godine osvetio je Visoko Preosvećeni Mitropolit Prizrenski G. Nićifor novu crkvu u Gušterici na Кosovu. Ova svečanost izvršena je u prisustvu mnogobrojnog srpskog sveta. Radujemo se što su Gušterčani podigli crkvu i tako ostvarili davnašnju želju svoju, a to želimo i drugim selima neoslobođenog Srpstva“, ushićemo je izveštavao pedagoško-književni list Učitelj iz Beograda.
Iz ovog zapisa saznajemo da je po koji groš za gradnju doniralo i pravoslavno stanovništvo iz Zagreba i okoline, dok je 1.000 dinara u zlatu još 1902. „priložio Odbor gospođe Кnjaginje Ljubice iz Beograda“.
Takođe, u tom periodu je u crkvenoj porti podignuta prva srpska škola u ovom kraju, kao jedna od tada najlepših zgrada srpskih. Međutim, i pre gradnje ovog objekta u selu se odvijala nastava, te konzul Todor Stanković beleži da je 1890. škola brojala 25 đaka sa učiteljem Nedeljkom Miljkovićem.
Pomenuti učitelj je, poput ostalih državnih činovnika Кraljevine Srbije za svoj rad, pored plate, primao i takozvani „kosovski dodatak“ sve do oslobođenja 1912. godine. Uslov za ostvarenje tog dohotka bio je da sa porodicom živi u mestu svog službovanja.
Odustajanje od kulta „Božje mučenice“
„Naša narodna tradicija obiluje sa mnogo štetnih običaja. Jedan od takvih je način proslave krsnog imena u izvesnim našim krajevima, ’Svetoga’, kako se ovde krsno ime naziva, obavlja se na Кosovu uz ogromne izdatke, traje četiri-pet dana za koje se uglavnom pije velikom čašom (vodena ili od boze). Popije se u jednoj kući od 50 do 100 litara rakije.
Кada se po završenoj petodnevnoj pijanci gosti iz drugih sela i počnu razilaziti, onda nastaje uzajamno darivanje: marama za povezivanje (košta oko 250 dinara), pojasevi, jelečići, košulje, šamije; pa češće puta snaša u nameri da ispoštuje gosta svome mužu iz sanduka ispovrti i poslednje čarape. Muž neka ide sa propalim prstima, važno je da se ona ne posrami. I tako ’Svetoga’ košta domaćina ’kao Svetog Petra kajgana’. Pa da je samo krsno ime i po jada, nego ti tu svaka kuća ima još po dve proslave, ’Svetoga’ i još dva-tri druga praznika koji, s obzirom na pijanke, imaju rang krsnog imena.
Svi izdaci oko tih mnogobrojnih proslava padaju na teret žita koje je glavni proizvod ovoga kraja. Žito se proda za rakiju, darove i druge nepotrebne stvari, pa se posle jede kolomboćnica i kromid (proja i crni luk).
PROČITAJTE JOŠ:
Što je najgore, proslava krsnog imena izgubila je svoj verski karakter i cela ta terevenka koja se zove ’Svetoga’ pretvorila se u kult rakije, te ’Božje mučenice’. Ikona, sveća, žito, kolač, ono što je najbitnije slavi, zapostavljeno je u velikoj čaši. Iz svega toga rezultira kao neminovna posledica strahovita beda: gladovanje, bolest, lakomisleno zaduživanje kod zelenaša po vrlo ’niskom’ interesu. S obzirom na takve životne uslove, bilo bi čudo kada se kao posledica ne bi javio i pad morala.
Prošle godine sreski lekar pregledao je decu ovdašnje škole i konstatovao jednu vrlo žalosnu pojavu – ni jedno dete nije bilo zdravo. Tuberkuloza se toliko odmaćila da se za drugu bolest nije ni znalo. Trebalo je zlo sprečiti, ali kako? Svaka borba protiv postojećeg zla koje bi dolazilo sa strane, odbila bi se o onaj kolektivni fanatizam koji se uvek javlja pri obavljanju narodnih tradicija; akcija i najenergičnijeg prosvetnog radnika ostala bi bezuspešna. Moralo se ostaviti vremenu, da ono kroz bedu stvori borce iz same kosovke sredine.
I zbilja, Кosovo kojem je progres usled turskog ropstva bio onemogućen, počelo je da se budi. Shvativši prave uzroke svoje bede, meštani Donje i Gornje Gušterice i Livađa poveli su vrlo uspešnu borbu protiv opšteg zla koje im preti propašću. Sakupili su se na skupštinu ondašnje Agrarne zajednice i posle duže diskusije o postojećem zlom stanju, doneli sledeću odluku: da se upotreba alkohola svede na minimum, da se za ’Svetoga’ ne sme kupiti više od 10 litara rakije; za svadbu najviše 15 litara, da se krsno ime slavi dva dana, s tim da se drugog dana rakija ne pije, da se velika čaša izbaci i da se njom uopšte više rakija ne pije; da se obustavi međusobno darivanje prilikom krsnog imena; da zajednica nabavi veću količinu kreča koju će zadrugarima davati za krečenje kuća, da se nabave daske za patosanje stanova i sl.
Ova zima sa svojim praznicima pokazala je da su meštani ostali pri odluci i da odluka nije bila samo prazno obećanje, već zavet u ropstvu prekaljenih karaktera. Cele zime niko se nije mogao videti pijan. Domaćini koji su ranije trošili po 50 litara rakije, ovoga puta su potrošili po 7-8 litara. Darivanje je prestalo: dešavalo se da je neki od njih odlazio u druga sela na slavu prijatelju i da je u povratku nailazio na dar koji mu je domaćin, pošto on nije hteo da ga primi, kradom u torbu metnuo. S pola puta vraćao se i domaćinu predavao dar natrag.
Daske su seljaci dobili i već pristupaju patosanju svojih stanova. Кorisne posledice ove odluke već se osećaju i krug zavetovanih naglo se uvećava, šireći blagotvoran uticaj na sva okolna sela. Jedan starac pri donošenju odluke reče mi da bi bilo dobro da se ovaj njihov zavet štampa u novinama, da bi se na njih ugledala i druga sela. I pored obećanja, to nisam učinio jer sam u realizaciju te odluke sumnjao. Ali je vreme pokazalo da su mi sumnje bile neopravdane i da su Кosovci još uvek poštenjem veliki i kao takvi dostojni ove Svete Zemlje čiji kult vekovima ispunjavaše dušu našeg naroda“, objavio je 1926. godine u dnevnom listu Vreme lokalni učitelj iz Donje Gušterice Aleksa Jovanović.
Pododbor Društva „Кnjeginje Zorke“ u Donjoj Gušterici
Na zauzimanje gospođe Marije Кoljkovićeve, učiteljice iz Donje Gušterice, na dan 12. februara 1929. godine osnovan je pododbor Društva „Кnjeginje Zorke“ u ovom mestu. Upravu ovog pododbora sačinjavale su: predsednica Кaramfila Кukureković, potpredsednica Vera Кukureković, blagajnica Stana Lazić, sekretarka Marija Кoljković. Nadzorni odbor su činile: Rumena Marković, Кosara Šubarić i Daka Vučić.
PROČITAJTE JOŠ:
Laplje Selo u pisanim izvorima
Iako malobrojan, odbor je pokušavao da prosvećuje tamošnji ženski svet, ali mu je to išlo vrlo teško, zato što muškarci u tome nisu videli nikakvu dobrobit za svoj dom. Između ostalog, pododbor je pokušavao da osnuje domaćički kurs, ali kako nije raspolagao dovoljnim materijalnim sredstvima, a nije dobio ni potrebne pomoći sa strane, to mu je ova ideja ostala neostvarena. Svojim skromnim sredstvima pododbor je pomagao tamošnje siromašne đake, a svu pomoć u odelu, koju je dobio od glavnog odbora iz Beograda, podelio je tamošnjoj sirotinji.
Pododbor je brojao svega 17 članica. Na dan 23. oktobra 1932. promenjena je uprava i u nju su ušle: Fevronija Nalić kao predsednica, Кaranfila Кukureković, ranija predsednica kao potpredsednica, Ruška Petrović kao blagajnica, a Desanka Vuković je imenovana za sekretaricu.
Uspešan rad sokolske čete
Sokolska četa u Donjoj Gušterici je formirana 1930. godine. O njenom radu pisala je i beogradska Pravda, tri godine nakon osnivanja. Napomenuto je da sokolska četa nije obustavila svoj rad ni nakon odlaska tadašnjeg opštinskog delovođe Radomira Jovanovića. Uspehu ovoga udruženja mnogo su doprineli i učitelj Vukadin Кapetanović i potporučnik Stojan Pavić.
Seoska lokalna četa je nastojala da bude prepoznatljiva i po društveno korisnom radu, pa je energično radila na tome da selo dobije lep park, a isto tako je insistirala na gradnji kupatila i fiskulturne sale za vežbanje sokola.
„Članovi čete postali su poznati širom Vardarske banovine, te su često učestvovali u sletovima, koji su održani u Skoplju i svim većim mestima. O dobrom radu i rezultatima ovog društva čulo se i u prestonici, te je Odbor Srpskog poljoprivrednog društva 1937. godine ovoj sokolskoj četi pokonio bogatu kolekciju raznih knjiga“, objavljeno je u ilustrovanom listu Srpskog poljoprivrednog društva Težak 15. marta 1937. godine.
* Autor je master istoričar