U naselju na Padalištu ima 29 kontejnera, u kojima živi oko 40 stanara.Uslovi su jako loši, a zima produbljuje beznađe stranara ovog naselja. Grejanja skoro i da nema, a spoljna temperatura je sve niža.
Samohrana majka maloletne devojčice Lolita Spasić koja od 2010. godine živi u “limenoj kutiji“ kaže da jedva sastavlja kraj sa krajem.Hladni dani i česte restrikcije struje dodatno joj otežavaju život.
“Kada nema struje, ovde je mnogo hladno, kao u zamrzivaču je. Napolju je mnogo toplije, bez obzira što pada sneg. Po četiri sata nemamo struje, nekad i po pet“, kaže Spasićeva.
Ona dodaje da je dva puta konkurisala za stan, ali da joj niko nije izašao u susret. Mesečna primanja Spasićeve su 8.000 dinara, pa ona kaže da to nije dovoljno ni za lekove koje uzima.
Njena najveća želja je krov nad glavom.
“Moja najveća želja jeste da mi dete skrase i da mu daju krov nad glavom. Da sutra umrem, neće mi biti žao. Drugo mi ništa ne treba“, dodaje ona.
Leti je podnošljivo, ali zimi su uslovi veoma loši, kaže interno raseljeno lice iz Prištine Ljubiša Stojanović.
“Uslovi su očajni. Otac mi je skoro umro, ostao sam sam. Primam 4.000 dinara. Očev minimalac ne mogu da podignem zato što nisam sredio papirologiju. Hranu dobijamo. Sada sam najugroženiji ovde. Ostao sam sam, bez oca, bez ikoga“, kaže Stojanović.
Kontejnersko naselje kod “Voćara“, više ne postoji. Stanari su uglavnom dobili krov nad glavom, a nekoliko porodica je premešteno u kontejnersko naselje na Padalištu.
Možda će neko od ovih ljudi koji spavaju u limenim kontejnerima, zimi na minus 20, a leti na plus 40, dobiti na korišćenje neki od spornih stanova u zgradama u Lapljem Selu. U međuvremenu, preostaje im da čekaju bolje vreme ili nove vlasti u nekom od paralelnih društava u kojima žive svoje paralelne živote, često nevidljivi za druge.


