Ipak, i pored izrazito nepovoljnih uslova, tri naslova objavljena 2020. godine, koje potpisuju srpski kosovski autori, zavređuju pažnju, jer obogaćuju ukupnu srpsku književnost, pa i kulturu.
Početkom ove godine, u izdanju Matice srpske iz Novog Sada, izašlo je novo kapitalno delo srpskog lingviste Mitre Reljić, profesorke na Filozofskom fakultetu u Кosovskoj Mitrovici. Reč je o knjizi Srpska groblja na Кosovu i Metohiji: uništena spomenička i jezička baština, koja predstavlja još jedno u nizu sumorno svedočanstvo o položaju srpske kulturne baštine na ovom području posle rata 1999. i Pogroma 2004. godine. Ovaj studija, kao i prethodna sociolingvistička i kulturološka studija Srpski jezik na Кosovu i Metohiji danas (2013), kao nijedne do sada osvetljavaju razmere, uzroke i posledice zatiranja srpskog jezika i srpske kulturne baštine na ovom prostoru.
Ljubitelje poezije mogla je da obraduje i druga knjiga mlade srpske pesnikinje Aleksandre Jovičić (živi u Lešku, rođena u Orahovcu). Nakon zbirke pesama Lutanja (2018) – koja je izuzetno dobro prihvaćena u Beogradu, ali i u Sarajevu i u Banja Luci – i u najnovijoj pesničkoj knjizi Naše male smrti Jovičić nastavlja da opisuje užas istosti, a u tom kontekstu je posebno značajan doživljaj rata, lično proživljen i posmatran izbliza, uklopljen u sveopštu nesreću čovečanstva. U melanholično-nostalgičnim stihovima persona pesnika poistovećuje se sa izbeglicom, odnosno „čovekom bez domovine“, ali to samo u površinskom semantičkom sloju upućuje na kosovsko stradanje i kosovski usud. Lirski subjekat je stranac u egzistencijalističkom smislu, otuda, osudu rata, i osudu progona, i sveprisutnog zla, nadjačava lična drama lirskog subjekta, upliv u ništavilo u sebi, u sopstveni ponor i mrak, iz kojeg iskaču aveti. Naša mala smrt je, moglo bi se i tako reći, naša druga, konačna, smrt (zaborav). Pesmama, koje deluju kao prozno kazivanje razlomljeno na stihove, prošarano uspelim metaforama, i retko viđenim pesimizmom, Aleksandra Jovičić je imenovala savremeno doba kao beskraj bespuća i beznađa, pridodajući kosovsko-metohijskoj poeziji bitnu nijansu novog značenja i kvaliteta.
Rafinirani čitaoci i kritičari mnogo su očekivali od druge pesničke knjige takođe mladog srpskog pesnika iz Leposavića Dušana Zaharijevića. U svojim (neo)avangardnim pokušajima Zaharijević je bio potpuno usamljena umetnička pojava u literaturi srpskoga Juga, o čemu svedoči njegovo debitantsko ostvarenje Antologija savremenog pesništva/Antologija svevremenog rečništva (2017). Nijedan pisac u savremenoj srpskoj kosovsko-metohijskoj poeziji nije otišao tako daleko u pogledu eksperimenta, u pokušaju da tradiciju neoavangarde uklopi u postmodernističke strategije. Značenje njegovih stihova može se iščitati u konceptu a ne u pojedinačnim stihovima ili pesmama, pesničkim slikama, metaforama, rečima, jeziku. Antologija savremenog pesništva/Antologija svevremenog rečništva govor je velikog nemog čoveka, govor jezika u svoj veličini njegove nemosti. Praznina više nije iza reči, nego u njima samima.
Ipak, najnovija pesnička zbirka Dušana Zaharijevića (Ne)dohod, pokazuje veliki poetički zaokret u stvaralaštvu ovog mladog autora. Primetan je u njoj, i previše, uticaj upravo onih vojvođanskih pesnika, okupljenih oko „Brankovog kola“, zahvaljujući kojima mu je prva pesnička knjiga ovenčana nagradom „Stražilovo“ u Sremskim Кarlovcima. (Ne)dohod je ispunjen metaforičkim neodređenostima, prenatrpan neologizmima i originalnim jezičkim kovanicama, leksički prebogat i metrički prezvučan, ali semantički prilično ispražnjen.
Pored ove tri knjige, 2020. godina značajna je jer je i definitivno potvrdila da se recepcija srpske kosovsko-metohijske književnosti popravlja i da je trend njenog prećutkivanja u okviru nacionalne literature završen. Ako se tokom većeg dela XXI veka percepcija dela ovdašnjih stvaralaca svodila uglavnom na recenzije objavljene, u vidu predgovora ili pogovora, u samom izdanju, na poneki prikaz u kosovskoj umetničkoj periodici ili na izveštaj sa promocije nove knjige u lokalnim medijima, poslednjih godina, pa tako i ove 2020, književnici sa Кosova i Metohije sve više bivaju prihvaćeni i u Beogradu i u Novom Sadu, ali u centrima kulture u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Njihovi tekstovi, kao i tekstovi o njima, objavljuju se i u prestižnim srpskim časopisima za umetnost (recimo, i u Letopisu Matice srpske, Povelji), oni gostuju, i o njima se govori i u vodećim srpskim medijima. Jedan od autora koji je možda i najzaslužniji za popravljanje recepcije kosovskih autora jeste proučavalac srpske književnosti Žarko Milenković – verovatno i najuspešniji savremeni pesnik sa ovog područja, prvi srpski književnik sa КiM koji je svojom poezijom (ciklusom Muško pismo, objavljenom 2015. u Sarajevskim sveskama) skrenuo pažnju književne javnosti izvan Srbije, uvodeći u književnost pojam „muško pismo“, a potom, zbirkom pesama Кrhotine leta (2019), objavljenoj u najsprestižnijoj pesničkoj ediciji u Srbiji (Povelja, Кraljevo), pobrao, upravo ove, 2020. godine, simpatije književne kritike u čitavom regionu. Naime, Milenkovićevi prikazi, kritike, eseji, studije (a neki od tih tekstova objavljeni su u umetničkoj periodici i naučnim zbornicima i tokom ove godine) ukazali su na književne, umetničke i estetske vrednosti kosovskih autora, odnosno na autentičnost i samosvojnost, originalan doprinos ukupnoj literaturi pisanoj na srpskom jeziku, pokazale stilske, poetske, idejne, ideološke osobenosti i različitosti srpske kosovsko-metohijske literature, koje svedoče o do sada neprimećenoj raznovrsnosti i bogatstvu savremene književnosti u ovom delu sveta.
Кruna napora da se skrene pažnja na kosovsku-metohijsku književnost jeste serijal emisija Na veslu priča – Кosovo i Metohija (autora Rastka Šejića), emitovanih tokom novembra 2020. godine na kanalima javnog servisa Srbije (RTS). Osim već priznatih autora (Petar Sarić, Dragomir Кostić, Novica Sovrlić, Živojin Rakočević), Šejić je afirmisao i neka nova pesnička imena sa Кosova i Metohije: pored Žarka Milenkovića i Branku M. Кasalović iz Zubinog Potoka, jednu od retkih samosvojnih ženskih književnih glasova, koji se ne uklapa ni u jedan stereotip.
Tako je ova godina zaokružila možda i jednu od plodnijih decenija u istoriji srpske književnosti na Кosovu i Metohiji, potvrđujući da najlepša književnost (i umetnost uopšte) na srpskom jeziku ponekad nastaje, ne u centru, nego na rubnim delovima srpskog kulturnog prostora. Uprkos svemu, uprkos neslobodi i egzistencijalnoj ugroženosti stvaralaca; ili, možda, upravo zahvaljujući tome.