Šezdeset igrača svaki dan vežba tri do četiri sata na betonskom podu prekrivenom etisonom. Direktorka Venca, Snežana Jovanović za KIM radio kaže da je za takvo stanje kriva zajednica i institucije koje su pravile zgradu.
“Scena, odnosno bina ne sme biti od betona i etisona, ona mora biti od posebnog brodskog poda određene debljine zbog vibracije tokom vežbanja i nastupa. Što se tiče grejanja u skorijoj budućnosti ćemo naći neko alternativno rešenje . Igrači ne smeju da vežbaju u hladnoj prostoriji, u prostoriji gde je beton, gde je postavljen samo etison”, kaže ona.
Osim sale, ansambal Venac, u Domu kulture u Gračanici koristi i jednu kancelariju gde je smeštena uprava i garderober za kostime igrača.
Uprkos svim problemima, misija ovog ansambla, kako kaže jedan od najiskusnijih igrača Miroljub Ađančić, ostaje očuvanje kulturnog bogatsva kroz narodnu igru i pesmu. “Moj lični motiv, a pretpostavljam da je i kod ostalih kolega tako, je ljubav prema folkloru, očuvanju narodne igre i pesme, kao i tradicije Srba sa Kosova i Metohije. To nije lako da se ostvari. Nadam se da će ansambl i posle mene, i posle svih nas trajati i da će živeti 100 godina, jer to je naš cilj, da s’kolena na koleno prenosimo našu tradiciju očuvanja kulturnog blaga”.
U Vencu više od 20 godina igra i Miroljubova žena Jovanka.“Kod mene je to porodična ljubav. Otac mi je bio koreograf, sada je u penziji. Ja igram od svoje sedme godine. Počela sam kao amater, a kao profesionalac igram punih dvadeset godina. Pokreće me ljubav prema suprugu, prema kolegama, igri i pesmi”.
Poslednji uspeh anambla bio je nedavno u Futogu na Festivalu narodnih nošnji i nakita na kojem su učestvovali takmičari iz čitave bivše Jugoslavije. “Naša nošnja iz gnjilanskog kraja je pobedila. Za to je bila zaslužna i naša devojka na način na koji je nosila”, kaže direktorka Snežana Jovanović.
Interesovanje mladih za folklor je veliko, kaže Miroljub Ađančić. “Dolaze mladi ljudi, polažu audiciju, međutim, ne može svako da nauči da igra, potreban je talenat, ali i dosta rada, odricanja, potrebne su posebne vežbe. Ko iole ima talenta mora da bude mnogo uporan. Mnogi talenti su propali zbog nerada. Zato se mi trudimo da omladince koji dođu što kvalitetnije obučimo.”
Ovaj ansambl, koji sad broji više od šezdeset članova, bio je primoran da napusti svoje sedište u Prištini 1999. godine. Nekoliko godina je aktivno radio u Nišu da bi se 2003. ponovo vratio na Kosovo. Nijedan veliki kulturni događaj na Kosovu nije zamisliv bez igre i pesme koju izvodi ansambl Venac.