Osmanijeva je sinoć na Fejsbuku navela da je prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Medveđi živelo 7.438 Albanaca, a da se sada, kako tvrdi, procenjuje da ima samo 600 Albanaca, iako nema zvaničnih statističkih podataka.
„Ovo sistematsko smanjivanje broja albanskog stanovništva u Medveđi nije slučajno“, navela je Osmani i dodala da su Albanci zbog, kako kaže, „uskraćivanja osnovnih ljudskih prava na jezik, obrazovanje, prava na rad i stalnog pritiska srpskog režima, a bez prava da se žale“, bili prinuđeni da traže bolje uslove za život svojih porodica.
Ona je dodala da je drugi problem „pasivizacija adresa albanskog stanovništva“, zbog čega, kako kaže Albanci nisu mogli da preduzmu pravne akcije protiv Srbije u slučajevima „kad su kršena njihova prava i kad su diskriminisani na etničkoj osnovi“.
Osmanijeva tvrdi da iste probleme imaju Albanci i u Bujanovcu i Preševu i da su se zbog toga oglasile razne organizacije za ljudska prava u Srbiji i inostranstvu.
„Uprkos čestim pozivima za pomoc albanskih aktivista i aktivista iz Medveđe njihovi zahtevi ostaju bez odgovora. Kosovo više ne može da ćuti. Pitanje Albanaca i ljudskih prava u Preševskoj dolini mora se rešavati unutar zemlje i u inostranstvu. Ovo nije usamljen slučaj, postupcima srpske države krše se ljudska prava Albanaca u dolini. Država koja se aktivno bavi etničkim čišcenjem, iako „sofisticiranim“ metodama, ne zaslužuje članstvo u EU“, zaključila je Osmanijeva.
Ona se, sasvim očekivano, nije osvrnula na činjenicu da Srbi na Kosovu južno od Ibra, nakon martovskog pogroma 2004. godine, žive isključivo u selima, te da se oni koji žive u velikim gradovima (Priština, Prizren, Peć…) najčešće mogu nabrojati na prste ruku.
