Da li su publika i mediji zamenili uloge? Kako to da ljudi ne veruju medijima, dok istovremeno proizvode sopstvene vesti? I kako će mediji, bolje reći novinari, preživeti ako se vesti proizvode upravo na onoj strani, koju bi oni trebalo da informišu.
Gde je održivo novinarsko mesto pod ovim digitalnim, virtuelnim nebom? Da li je rešenje u poverenju i kredibilitetu izvora koji nas informiše? I kako se ono obezbeđuje? O tome je u podkastu KoSSev portala govorio docent Marko Nedeljković.
Novinarstvo nije odumiruća profesija, poručuje naš sagovornik, navodeći da je zapravo neophodno prilagoditi se promenama u svetu.
“Odumiru (profesija) je možda, neki delovi, aspekti novinarstva, odnosno postaju manje bitni, ali novinarstvo mora da se transformiše poput drugih profesija. Ranije je informativa bila u fokusu, danas se to menja”, naveo je Nedeljković.
Izvor kojem se može verovati
Govoreći o svetski poznatim, velikim medijima, docent na FPN kaže da su upravo oni prošli kroz takav vid transformacije, odnosno promenili fokus i težište rada.
“Sve više izlaze iz informative, odnosno toga da što pre prenesu neku informaciju, a mnogo više se bave analizama, interpretacijama, istraživačkim novinarstvom – to je nešto za šta ne postoji alternativa”, kazao je on i dodao da je ovo jedan od dva bitna aspekta uspešnog poslovanja, odnosno opstajanja medija u savremenom svetu.
“Drugi aspekt koji je za novinarstvo presudan jeste kredibilitet. Više nije problem doći do informacije i vesti, problem je zapravo doći do kredibilne vesti”, objasnio je on.
Nedeljković je naglasio da je upravo to jedan od aduta medijskih kuća – “da se pozicioniraju kao izvor kojem se može verovati”.
Ne veruju medijima pa sami sebi postaju izvori informisanja
Sa druge strane, istraživanja pokazuju tendenciju ka suprotnom. Prošlogodišnja analiza Centra za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost, pokazala je da nešto manje od 50 odsto građana u Srbiji ne veruje medijima.
Razlozi su – veliki uticaj politike na medije, ali i preuzimanje karakteristika i kopiranje društvenih mreža od strane medija.
“Pokušavamo da privučemo pažnju, da manipulišemo, imamo klik bejt naslove i time stvaramo ogromno nepoverenje kod publike”, kazao je on.
I dok publika nema poverenje u medije, ona samostalno proizvodi svoje sadržaje koje plasira putem društvenih mreža, a koji su neretko nepotpuni, jednostrani, a ponekad čak i netačni.
“Traže alternativu zato što smatraju da svi mediji lažu… To je zapravo posledica lošeg medijskog izveštavanja”, objasnio je Nedeljković stavove dela građana.
Od poverenja do finansiranja
Govoreći o pojedinim medijima širom sveta, Nedeljković naglašava da su oni godinama radili na kredibilnosti, sve s ciljem kako bi dobili poverenje publike.
Poverenje publike dovelo je do mogućnosti naplaćivanja za sadržaje koji se nude.
“Zašto građani plaćaju – zato što veruju tim informacijama i zato što im to štedi vreme. Ukoliko želite da dođete do kredibilne informacije, vi u ovim našim redovnim okolnostima treba da posetite verovatno na desetine različitih medija, izvora, da ukrštate podatke. Suština njihovog distanciranja od svih drugih izvora, jeste da ljudima daju osećaj – da ukoliko dođu na taj medij i nešto pročitaju, to mogu da uzmu kao kredibilnu informaciju”, istakao je on.
Objašnjava da pojedini inostrani mediji čak veći deo svojih prihoda dobijaju upravo od građana.
Sa druge strane, naglašava da ova pojava i kultura pretplate nije zaživela u Srbiji, upravo zbog odsustva poverenja.
Tumačenje ekskluziviteta
Osim što cene kredibilnu i sveobuhvatnu informaciju, čitaoci koji su spremni da plate za čitanje tekstvova, žele ekskluzivu, međutim, ne nužno u smislu da određeni medij prvi objavi informaciju, već ekskluzivu u interpretaciji iste.
“Mi to ovde nemamo, to nama nedostaje. Tu postoji ona ekskluzivnost tumačenja. Šta to za nas znači konkretno – oni (mediji koji imaju pretplatu) su fokus celokupnog medijskog sadržaja prebacili sa informative na neku vrstu tumačenja ekskluziviteta. To ne znači da nemaju informativu, već da su svesni da im ona neće doneti neki benefit”, poručio je.
Nedeljković naglašava da je upravo to početna tačka transformacije medija, ali i objašnjava da ceo proces, od zadobijanja poverenja – do zarade od publike, može da potraje više godina.
Ipak, konstatuje da neplaćivanje sadržaja jača finansijsku nezavisnost medija, a posledično, unapređuje kredibilitet i privlači novu publiku.
“Kada su oglašivači okosnica i projekti koje država pokreće i drugi izvori prihoda u pitanju, nezavisnost je problematična. Jedina situacija u kojoj ona nije problematična, je ukoliko vam publika plaća za vaš rad”, dodao je.
Kosovo – najtežne podneblje za samoodrživost
I dok veliki mediji na zapadu napreduju ka finansijskoj samoodrživosti, lokalni mediji na Kosovu koji izveštavaju na srpskom nemaju tržište, te se finansiraju projektno u formi nevladine organizacije.
Nedeljković ocenjuje da je Kosovo „najteže podneblje“ kada je reč o samoodrživosti medija.
Ipak, naglasio je da je nepohodno započeti sa “eksperimentisanjem”.
“Traženje kanala, inovativnih načina je neophodno kako bi otkrili nešto što u tom procesu uopšte nije funkcionisalo u tim velikim medijima, ali možda može vama da donese određen prihod. Mediji poput KoSSev-a moraju da rade na takvim stvarima, razvijaju, traže načine, uče iz procesa i u nekom trenutku, ubeđen sam da će deo prihoda početi da dolazi na taj način”, optimističan je docent na FPN.
Veštačka inteligencija – prijatelji ili neprijatelj novinara
Osim finansiranja, kao jedan od novih strahova koji mori medije, odnosno novinare, je i to da će ih zameniti sve aktuelnija i u novinarskoj struci prisutnija veštačka inteligencija. Nedeljkovć, međutim, ne vidi veštačku inteligenciju samo iz negativnog ugla kada je novinarstvo u pitanju.
“Mislim da može da olakša mnoge stvari. Znamo mnogo konstruktivnih načina kako mediji već koriste veštačku inteligenciju, ali znamo takođe i mnogo negativnih. Tako da ipak zavisi od nas”, dodao je on.
Veštačku inteligenciju vidi i kao alat koji će pomoći medijima da se “rasterete” šablonskog i “najmanje vrednog” rada u novinarstvu, te poručuje:
“Veštačka inteligencija ne može da vodi intervjue, interpretira, vrši selekciju sagovornika, postavlja dobra pitanja, priprema reportaže, sve ono što su najvredniji aspekti novinarstva – ta originalnost, autentičnost”.
Mišljenja je da je preambiciozno očekivati od veštačke inteligencije da zameni sve aspekte novinarstva. Ipak, smatra da će veštačka inteligencija primorati medije da se prilagode novonastalim okolnostima, pogotovu zbog uticaja koji ima na percepciju i očekivanja same publike.
“Moramo da se prilagođavamo i da vidimo šta je to što u takvim okolnostima mi kao novinari možemo da ponudimo, a što ne može veštačka inteligencija”, naveo je on.
Uprkos značaju veštačke inteligencije, Nedeljković veruje da će se ljudi i u budućnosti ipak radije okretati drugim ljudima i njima više verovati. Upravo u tome vidi šansu za budućnost medija i novinarske profesije.