Radonjićev dokumentarac o srpskoj drami Narodnog pozorišta u Prištini biće prikazan u okviru programa „Kosovo i Metohija u fokusu“ u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu.
Film “Pozorište iz kutije za cipele” je priča o radu Narodnog pozorišta u Prištini koje je ostalo bez matične kuće i radi u vrlo neobičnim uslovima.
Predrag Radonjić, reditelj filma za zvanični portal Beldocsa govori o značaju umetnosti i kulture na Kosovu, njegovoj motivaciji i radu na filmu kao i budućim planovima.
Razgovor koji je sa Radonjićem obavila Bojana Mikelić prenosimo u celosti.
Šta je bila Vaša najveća motivacija za rad na ovom filmu?
Lično iskustvo i druženje sa rediteljem Nenadom Todorovićem, tadašnjim upravnikom i ljudima iz i oko Narodnog pozorišta iz Prištine, odnosno njegove Srpske drame sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici. Pre mene je ovu neobičnu kulturološku pojavu, da ne kažem fenomen, kao izuzetnu prepoznao moj kolega, novinar i pesnik Živojin Rakočević, koji je o tome puno pisao u „Politici“ i zajedno sa Nenadom Todorovićem objavio monografiju „Pronađeno pozorište“, ilustrovanu izuzetnim fotografijama još jednog našeg prijatelja, Anastasiosa Vamvakasa. Ovo pozorište bez matične kuće i pozornice i njegove aktivnosti bili su toliko inspirativni da zaista nije trebalo pronalaziti posebnu motivaciju, a o njemu su izveštavali i najprestižniji svetski mediji, naravno mnogo više nego naši, opterećeni potrebom sterotipnih i banalnih slika sa Kosova i Metohije. Budući da ovaj film ipak nije tipičan film o radu jednog pozorišta, već možda i više o kontekstu u kojem se on odvija, a to je taj nesrećni period nakon rata na Kosovu i Metohiji, u čemu sam se i sam kao novinar nalazim već 13 godina, u pitanju je bila potreba i da pružim svoje viđenje, doživljaj i umetničku sliku tog prostora i vremena. Onakvu kakvu nisam imao prilike da vidim a kojoj sam svedočio.
U vremenu punom bola i ugroženosti u kojem svakodnevno žive i glumci i njihova publika, koliko je zapravo kultura potrebna ljudima kojima su uskraćena osnovna prava?
Upravo ovo je jedno od važnijih pitanja koje ovaj film kao svako umetničko delo postavlja, bez nuđenja jasnih odgovora. Iako film ostavlja taj prostor za tumačenje i razmišljanje, ja lično mogu dati odgovor – a to je da. Možda i više nego što je to slučaj u sredinama koje su neopterećene ovim elementarnim egzistencijalnim problemima. U tome se ogleda i moć i životna neophodnost kulture. Posebno ako se toj kulturi ne pristupi amaterski, nacionalno i politički angažovano, sa potrebom promovisanja anahronih vrednosti pogrešno imenovanih kao srpska tradicija.
Da li ste uspeli da na platno prenesete željenu poruku i emociju?
Mislim da jesam. U stvari, siguran sam da jesam. „Pozorište iz kutije za cipele“ možda boluje od nekih drugih manjkavosti, ali ne i od emotivnog naboja, dočaravanja atmosfere izmešanog patosa i groteske, tragike i burleske, nervoze i rastrzanosti u kojima se psihološki istorija prelama kroz život ljudi.
Po Vašem mišljenju koliki je značaj pozorišne trupe i kvalitet njihovog rada u neobičnim i teškim uslovima?
U priličnoj meri na ovo pitanje sam već odgovorio u prethodnim. Mislim da će svoje odgovore imati gledaoci. Ili barem produbiti zapitanost nad ovim pitanjem. Meni je jedna druga stvar bila tu poseban fenomen: kako se kod nas kažnjava uspeh, entuzijazam i želja da se stvari menjaju. Za vreme snimanja ovog filma, odnosno u fazi postprodukcije filma, ministarstvo kulture smenilo je Nenada Todorovića, bez ikakve logike, posebnog razloga i objašnjenja. Osim ako je razlog to što je jednu praktično nestalu instituciju obnovio i svojim radom uzburkao zaparloženi palanački duh tamo gde se to najmanje očekivalo. Naravno da je značaj veliki, ali kao da postoji sistemska tendencija da on ne bude bitan i uticajan već samo dekor i ikonografija besmisla i propadanja.
Kakvu ulogu umetnost ima u zastrašujućoj stvarnosti sa kojom se suočavaju građani i u etnički podeljenom društvu KIM?
Političku. Čak i onda kada je potpuno lišena političkog sadržaja i intencija, ona će se politički upotrebiti i zloupotrebiti. Zato ja nisam ni pokušavao da izbegnem političku konotaciju već da otvoreno iskažem svoje viđenje, i ono političko, ako hoćete i nacionalno. Sve drugo za mene predstavlja licemerje, laž ili nedostatak hrabrosti, što predstavlja sve već kategoriju koja se na kraju neminovno odražava na umetničku istinu.
Da li ste imali poteškoća prilikom snimanja filma? Kako je tekao rad na njemu?
Moji problemi su se ogledali pre svega u nedostatku mogućnosti i vremena da se temeljnije posvetim radu na njemu. Pored rada na filmu tu su i drugi poslovi kojima se moram baviti. Što se tiče „Pozorišta iz kutije za cipele“ to sam uspeo nadomestiti relativno dugim radom na filmu, korišćenjem puno arhivskog materijala koje sam sa kolegama Draganom Ilićem i Goranom Avramovićem snimao sve ove godine, kao i kroz pomoć mnogih prijatelja koji su me savetovali. Nadam se da ću u budućnosti biti u prilici da se nekim filmom bavim bez ovih opterećenja.
Dobili ste nagradu i specijalno priznanje Grafest-a, a Vaš film je okarakterisan kao narativna struktura bazirana na provokativnim slojevima. Koliko Vam znači ovo priznanje i da li ste zadovoljni kritikama?
Da, „složena narativna struktura bazirana na provokativnim slojevima“. Mislim da je to prilično precizan i dobar opis filma. Svako priznanje i svaka pozitivna kritika mi godi. Smatram da sam već u sasvim dovoljnim godinama i sa dovoljnim talogom gorkih iskustava i razočarenja, i ličnih i opštih, da me više nikakve pohvale ne mogu zavarati i zavesti. Najviše me je obradovala pozitivna kritika Dubravke Lakić, koja je do filma došla sasvim slučajno, prebirajući do radovima na dokmarketu fesivala u Solunu gde sam poslao film. Nisam posebno ni promovisao ovaj film niti ga posebno slao bilo kome, a onda sam ugledao taj prikaz u „Politici“.
Već duže vreme ste novinar na KIM, možete li nam reći nešto vise o tom iskustvu?
Dobar deo tog iskustva sabran je i u ovom filmu. Mislim da umetnik mora imati neku vrstu tragičkog iskustva da bi o nekim stvarima mogao autentično da progovori. Inače, novinarstvo je kod nas, i ne samo kod nas, najčešće sistematsko i programsko dezinformisanje javnosti. Imao sam u tome priločno sreće jer sam bio u prilici da radim sa ljudima i u institucijama i pod okolnostima gde je takvih stvari bilo u najmanjoj mogućoj meri.
Da li planirate još neki sličan projekat u budućnosti? Kakvi su Vaši planovi?
Upravo radim na još dva dokumentarna filma. Jedan je već u završnoj fazi i isključivo je informativnog karaktera. Reč je o dokumentarcu o srpskim crkvama i manastirima na Kosovu i Metohiji u periodu od 1999. godine do danas. Drugi film je o prizrenskoj bogosloviji, odnosno njenim đacima koji danas tamo žive i uče, u nadasve specifičnim okolnostima. On je u pripremnoj fazi i nadam se da ću u njemu pronaći put da napravim na jedan drugi način nešto slično što sam u određenoj meri uspeo u „Pozorištu iz kutije za cipele“. Moram istaći da sam pomoć u ovome imao od Ministarstva kulture i Kancelarije za KiM. Pomoć mala, ali bez koje bi se teško bilo šta moglo uraditi. Inače, nadam se da ću uspeti da se vratim i posvetim svom prozaističkom radu, kojeg smatram svojom bazičnom orijentacijom.