Sveti Sava jedna je od ključnih ličnosti srpske istorije, utemeljivač Srpske crkve i prosvetitelj. Smatra se začetnikom srpske srednjovekovne književnosti, stoga je i zaštitnik prosvetnih ustanova.
Rastko, u monaštvu Sava, rođen je oko 1175, kao najmlađe dete, treći sin, Ane i Stefana Nemanje, rodonačelnika dinastije Nemanjić.
Njegovi biografi Domentijan i Teodosije navode da je, kao najmlađi, u izvesnom smislu bio mezimac, kao i da je od ranih dana pokazivao preranu zrelost, sklonost duhovnoj tematici, knjizi, učenosti.
Odlazak Rastka Nemanjića na Svetu Goru
Imao je sedamnaest godina kada se pod utisakom razgovora sa ruskim monahom, koji je bio u poseti dvoru Stefana Nemanje, zaputio na Svetu Goru.
Tamo se ubrzo zamonašio u manastiru Sveti Pantelejmon.
Iz manastira Sveti Pantelejmon, Sava će preći u Vatoped, gde će boraviti više godina. Po svedočenjima koja su ostala potonjim generacijama, kao monah bio je oličenje podvižništva.
Veruje se da je presudno uticao da se Stefan Nemanja zamonaši 1196. godine, a Stefan pruzme presto.
Prilikom boravka u Carigradu, krajem 1197. godine, uspelo mu je da od cara Aleksija izmoli dozvolu za obnovu opustelog manastira. Tako je negde početkom 1198. započela gradnja, odnosno obnova Hilandariona, koji će postati središte Srba u monaškoj zajednici Svete Gore.
U Srbiji se 1202. godine dogodio prevrat, Vukan je zbacio brata preotevši vlast. Godinu dana potom, Stefan je zbacio Vukana.
Sveti Sava miri zavađenu braću
Zavađenu braću Sveti Sava izmirio je nad grobom oca.
U Nikeji je 1219. od vizantijskog cara Teodora I Laskarisa i vaseljenskog patrijarha Manojla I Haritopula izdejstvovao autokefalnost srpske crkve i srpsku arhiepiskopiju.
Iza sebe je ostavio više pisanih dela. Najznačajnija su “Žitije Svetog Simeona”, “Karejski tipik”, “Hilandarski tipik” i “Studenički tipik”, kao i “Zakonopravilo”.
Umro je u Trnovu 25. januara 1236. godine, na povratku sa hodočašća u Jerusalim, posle jedne diplomatske misije za bugarsku arhiepiskopiju. Prema zapisima iz tog vremena, glas o smrti Rastka Nemanjića stigao je u Srbiju 27. januara, pa se u SPC na taj dan služe liturgije.
Kralj Vladislav preneo je 1237. godine njegove mošti u Mileševu.
Savin kult je u narodu bio jak zbog čega je u vreme Banatskog ustanka, 1594. godine, veliki vezir Sinan-paša naredio je da se mošti Svetog Save odnesu iz manastira Mileševe i spale u Beogradu, na Vračaru.
Prvi pisani trag o školskoj proslavi Savindana je iz 1734. godine, kada je obeležen u Sremskim Karlovcima. Kao školska slava ustanovljen je 1840. godine, na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu.
Posle poluvekovne zabrane, 1990. godine ponovo se obeležava kao školska slava.
Povodom praznika Svetog Save partijarh srpski Porfirije pozvao je sve “da sami budu bolji jer će tako i drugi postati bolji” i poručio da se to postiže pokajanjem. Patrijarh je u Hramu Svetog Save ponovio važnost mirenja.
Centralno bogosluženje biće u Hramu Svetog Save na Vračaru, a Svečana akdemija u Skoplju.
Verovanja i običaji
U mnogim krajevima se ovaj praznik proslavlja vrlo svečano i pre njega se postilo sedam dana.
Mnoge zanatlije u Srbiji smatrale su Svetog Savu svojim zaštitnikom i uzimale njegov dan za esnafsku slavu. Uz to, i pastiri su ga smatrali svojim zaštitnikom, pa su mnogi običaji vezani za današnji praznik u vezi sa vukovima i stokom.
Postoji mnogo narodnih verovanja u vezi sa Savindanom, među kojima i to da ako na Svetog Savu grmi, desiće se važni događaji.
Još jedno verovanje kaže i da se pred ovaj dan stoka ne sme terati u šumu jer će inače sve postradati od vukova.
Uz to, danas ništa ne bi trebalo raditi oštricama i sečivom kako bi vukovima čeljusti ostale sklopljene. Verovanje nalaže i da žene danas ništa ne treba da boje u crveno kako vukovi ne bi poklali stoku.
Ime Svetog Save nose mnogi toponimi, kao što su Savina, Savinica, Savina voda, Savina greda, Savina stopa, Savin izvor, Savin potok, Savina strana, Savin kuk, Savino počivalo.
Petković vernicima i učenicima čestitao Savindan
Direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju je vernicima i učenicima na Kosovu i u centralnoj Srbiji čestitao Savindan.
“Nalazimo se u godini u kojoj se obeležava 850 godina od rođenja duhovnog rodonačelnika srpskog roda Svetog Save. U svetlosti velikog jubileja sa ponosom se sećamo da je Sveti Sava naš prvi verski poglavar, prvi državnik, diplomata, pisac, prvi zakonopisac, prosvetitelj, prvi lekar… On je neprolazna i večita mera srpske istorije, dokaz najviših težnji srpskog naroda i uzdizanja srpske države, bedem i potvrda duhovnog uzdignuća Srba”, naveo je Petković u saopštenju.
Prema njegovim rečima, delo Save Nemanjića je jemstvo kako se čuva dedovina i tapija na srpsku zemlju, ali i testament kojim se nasleđuje otadžbina. To je ujedno, kako je dodao, dokaz da je srpski narod sa Svetim Savom izborio svoje mesto na karti Evrope. Zavet da mu to mesto niko, nikada ne može oduzeti. Zato nas Sveti Sava opominje da se deca u školi obrazuju i da je škola mesto gde naša deca treba da budu.
“U nezapamćenim izazovima i iskušenjema koja su zadesila srpski narod tokom poslednjih decenija, posebno Srbe na Kosovu i Metohiji, zatiranjem i progonom sa vekovnih ognjišta, ugrožen je njihov ostanak i opstanak na našoj svetoj kosmetskoj zemlji”, dodao je on.
Naglasio je da danas, kao i mnogo puta kroz našu istoriju, jedino pred ikonom Svetog Save možemo pronaći odgovore na suštinska pitanja – ko smo, odakle smo i kuda idemo.
“Pomolimo se na kraju da Sveti Sava prosveti naša srca i razum i da nas blagoslovi verom, mirom i slogom”, zaključio je Petković.