„Mediji na srpskom jeziku na Kosovu, uz sve rizike koje može da nosi ova rečenica, rade najveći i najprofesionalniji posao“, kaže Sanja Sovrlić.
Dva su ključna razloga zašto tako misli: „Kada vi nešto napišete, objavite i izađete iz zgrade, velika je verovatnoća da tu osobu o kojoj ste pisali sretnete posle pet minuta, a o kojoj ste možda negativno pisali, kritikovali je (…) To nosi jednu dodatnu odgovornost. Nije to neko ko je tamo negde, pa možda je nikad u životu ne vidite. Ne, vi tu osobu ćete videti možda deset puta u toku jednog dana. Taj medij mora da iza toga što je objavio stane.
Drugi razlog koji je specifičan baš za srpske medije na Kosovu jeste činjenica da se nalaze na ‘vetrometini’. Mogu da trpe pritiske iz Beograda i iz Prištine, te su mnogo više senzibilisani. Mnogo više imaju svest o tome šta je javno izneta reč, onda je vrlo mere sa jednom većom dozom odgovornosti“, smatra Sovrlićeva.
Finansijski izazovi i manjak ljudskih resursa, takođe su neke od prepreka s kojima se lokalni mediji svakodnevno susreću.
Ipak, Sanja Sovrlić ističe da su ovi mediji ključni za informisanje javnosti, jer su često prvi na licu mesta, pružajući autentične informacije o lokalnim događajima.
„Mali mediji su takoreći jedna dopisnička mreža za sve medije, bilo u Beogradu ili u svetu, zato što su tu gde se nešto dešava. Nažalost, postoji problem održivosti medija“, kaže Sovrlić.
Novinarka Sanja Sovrlić dobro poznaje rad „malih“ i „velikih“ profesionalnih medija. Prema njenim rečima od lokalnih medija se traži informacija više, dok „veliki“ mediji, prenoseći informacije sa lokalnog nivoa, to rade uopštenije.
„Različita je publika kojoj se obraćamo. Mediji u Mitrovici, recimo, obraćaju se lokalnoj publici koja već ima određena znanja. Dakle, oni traže informaciju više, nego što je to neki građanin koji prati vesti u Kraljevu, Beogradu, Zrenjaninu…“
Kada su u pitanju tabloidi, neretko se dešava da se njihovo izveštavanje razlikuje od profesionalnih medija u meri da se ponekad zapitate da li je isti događaj u pitanju, kaže Sovrlićeva.
„Ne bi trebalo da postoje takve razlike, ali postoje. Jednostavno, ima medija koji rade na profesionalan način, a ima i onih koji to ne rade ili imaju različite uređivačke politike.“
Kada su u pitanju netačne vesti, Sovrlićeva ukazuje da one sve više dominiraju na društvenim mrežama, pogotovo na kanalima poput Telegrama, gde nedostatak kontrole u plasiranju informacija, onlajn prostor čini podložnim širenju neproverenih vesti.
Prema njenim rečima, ključni problem je taj što profesionalni mediji moraju da ulože svoje resurse u proveru informacija, dok oni koji plasiraju dezinformacije, to čine munjevitom brzinom. Ovaj disbalans u brzini plasiranja informacija često dovodi do situacija gde lažne vesti postaju dominantne pre nego što novinari stignu da pruže proverene informacije.
„Da bi mediji na pravi način o nečemu izvestili, njima je za to potrebno vreme da provere iz kredibilnih izvora, na terenu ili u zavisnosti od teme, dok onima koji plasiraju te lažne vesti ili dezinformacije to vreme nije potrebno, oni samo to tako puste i ode u etar i zaista prave problem građanima“, navodi Sovrlićeva.
Kada je reč o tradicionalnim medijima koji su pod kontrolom nekog centra moći, u njima su takođe prisutne netačne vesti, ali u nešto manjoj meri, u odnosu na društvene mreže.
„Imali smo te primere i lažnih vesti, čak i potpuno izmišljenih, ali su mnogo češće dezinformacije ili neka vrsta izvrtanja činjenica ili propaganda.“
Govoreći o medijima na Kosovu koji izveštavaju na albanskom jeziku, problematično joj je to što se dešavalo da u tabloid i širenje dezinformacija ili lažnih vesti skliznu mediji koji zapravo uživaju određeni kredibilitet.
„To je baš opasno, zato što kad je nešto tabloid, nekako ga stavite u tu kategoriju, a neki medij smatrate profesionalnim, odnosno, da vodi računa o određenim standardima. Onda vidite da taj medij, ne jednom nego više puta, napravi ozbiljne profesionalne propuste. Pre svega, u vezi sa srpskom zajednicom na Kosovu, sa Srpskom pravoslavnom crkvom. To je zaista problematično, jer jednu zajednicu, koja je ionako marginalizovana, dodatno dovodi u jedan nepovoljan položaj“, ističe.
A dezinformacije, dodaje, najčešće plasiraju političari ili centri moći.
„Ako govorimo o medijima koji su pod kontrolom nekog centra moći, vlasti, političke partije (… ), oni često kao hobotnice, svako je po jedan pipak koji širi nešto sa vrha. Oni imaju verovatno cilj da pomognu tom centru moći da ostane centar moći. Ključna stvar je kontrola narativa, odnosno plasiranje narativa koji će biti dominantan u društvu. Kad kroz tu hobotnicu pustite narativ koji je dominantan, u kojem u njegovom kreiranju i širenju učestvuje jedan značajan broj, mašinerija, onda je onim ‘malima’, koji rade profesionalno, jako teško da se s tim izbore i taj narativ demantuju ili demaskiraju ili dekonstruišu (…) To je borba sa vetrenjačama“, navodi Sovrlićeva.
Dodaje da mediji ipak nisu dužni da prenesu sve što jedan političar kaže, naročito kada su u pitanju dezinformacije. Ukoliko se to desi, onda su u obavezi da ga i demantuju.
„Obaveza je medija da ono što je neki političar ili neko iz nekog centra moći izneo kao netačnu informaciju, objasni javnosti na osnovu proverenih i na osnovu svojih informacija izvora, dokumenata (…) U opisu posla mu je da informiše javnost tačno i potkrepljeno“, naglašava.
Najupečatljivija dezinformacija sa kojom se u poslednjem periodu susrela je ona o registarskim tablicama.
„Ta informacija je došla od predsednika Srbije Aleksandra Vučića – ‘KM ostaje’. Mi tu poruku ‘Nema predaje KM ostaje’ vidimo i na grafitima ovde u Mitrovici, a zapravo to nije tačno ili je delimično tačno, jer vi možete registrovati na KM tablice svoj automobil, ali ga ne možete voziti na Kosovu. To verovatno nije potpuno netačna informacija zbog činjenice da možete da registrujete (na KM tablice), ali one ne ostaju na Kosovu.“
Sovrlićeva naglašava da je važno da medije treba redovno podsećati na to da proveravaju informacije iz više izvora, a građanima preporučuje da se oslanjaju na kredibilne medijske izvore kako bi bili tačno informisani.